Prvi puta nakon potresa sam sa fotićem prošetala Gradom. Prvi puta nakon skoro godine dana sam odlučila da sam spremna gledati ga kroz objektiv takvog oštećenog, ranjenog i napuštenog. U mojih 10 godina svakodnevnih šetnji razvila sam pomalo voajersku naviku da proučim kako izgleda stan iza prozora, kakve slike su na zidu, koji lusteri vise na stropa, jel imaju tapete ili zidove u bojama. Kakogod stan bio uređen svaki mi je izgledao divno jer sa takvim prostorom gotovo da je nemoguće pogriješiti. Fasade zgrada kroz čije bi prozore virila su često bile sive i oronule ali to me nikada nije smetalo. Nadala sam se da će svaka od njih uskoro doći na red da dobije novu kožu. Sve je više bilo fasada koje su zabljesnule uz novu boju i žbuku sa skulpturama i vijencima koji bi napokon imali cijelovitu formu.

Ali tog nedjeljnog jutra potres je sve promijenio. Nada je nestala, nove fasade su dobile pukotine, zabati su dobili rupe, vijenci i skulpture su ležali po asfaltu i polako jedan po jedan prekrasan stan sa tapetama i velikim lusterima nije više bio dom. Ljudi su se odselili. Zgrade su zamrle.

Vidjela sam to u novim šetnjama nakon potresa dok bi gledala gore da provjerim jel sigurno proći ispod zgrade, svjetla su ugašena a stanari koji su otišli su sa sobom su uzeli sa sobom ono što grad čini živim. Njegovu dušu.

Gradu će se opet vratiti život, ali vjerojatno sa novim stanarima. Starima su traume od potresa prevelike.